Baš kao iu drugim dijelovima svijeta, književnost drevne Kine bila je praktična aktivnost, a ne estetski fenomen. U početku su to bile proricanje sudbine, kasnije su se za pisanje počele koristiti bambusove trake i svila. Pisani ljudi su bili poštovani, a domaće knjige tog vremena smatrane su gotovo svetim, jer su sadržavale mudrost proteklih godina. Ali prvo stvari.
Iz dubina antike
Istorija drevne kineske književnosti datira još od vremena kada su u upotrebu ušli gatački natpisi urezani na kornjačinom oklopu ili ovčjim kostima. Ljudi koji su hteli da znaju šta će se desiti u budućnosti postavljaju svoja pitanja u ljusku. Zatim su ga zapalili, a gatara je protumačila budućnost iz pukotina koje su se pojavile od vrućine.
Kasnije je bronza postala materijal za pisanje. U kraljevo ime, poklon i drugi natpisi su naneseni na velike ritualne posude.
U I milenijumu pre nove ere. e. Za pisanje su korištene bambusove letvice. Svaka takva ploča je sadržavala oko 40 riječi (hijeroglifa). Daske su bile pričvršćene užetom, formirajući sevrsta veza. Ove prve knjige bile su prilično glomazne i neudobne. U poređenju sa trenutnim konceptima, jedna "knjiga" zauzimala je nekoliko kolica.
Nakon 700 godina, svila se koristila za pisanje. Međutim, ovaj materijal je bio vrlo skup i već na početku naše ere Kinezi su izmislili papir. Kao rezultat toga, pisana riječ se mogla naširoko proširiti.
Odnos prema pisanoj riječi i obrazovnom minimumu
Način na koji su se Kinezi odnosili prema pisanju zabilježen je u terminu "wen", koji je označavao koncept "pismenosti". Čak je i u književnosti drevne Kine ovaj simbol označavao osobu s tetovažom. U vrijeme Konfučija, lik "ven" označavao je pisanu riječ, naslijeđe drevne mudrosti, zabilježeno u knjigama. Historičari tvrde da je među konfučijancima "wen" bila najbolja riječ, koja je "obavještavala ljude o ideji apsolutne istine". Ova integracija konfucijanskog učenja i drevne verbalne umjetnosti trajala je do 3. stoljeća nove ere.
Kineski istoričar i bibliograf Ban Gu, koji opisuje istoriju dinastije Han, posebno mesto kao odgovor na umetnost i književnost. U svom radu naveo je 596 radova koji su tada postojali, koje je podijelio u šest dijelova:
- Kanonske knjige.
- Filozofska djela.
- Pjesme - gai i pjesme.
- Traktati o vojnoj muzici.
- Medicinske rasprave.
- Radi na astrologiji.
Svaka od ovih grupa imala je svoje pododjeljke i manje napomene autora. Ban Guovo djelo omogućava da se shvati koja je književnost bila popularnija u staroj Kini. AtU bibliografu je konfucijanizam već bio proglašen zvaničnom ideologijom Kine, pa je sasvim prirodno da su konfucijanski kanoni, gatački prirodno-filozofski tekstovi, pjesme drevnih kraljevstava i zapisi Konfučijevih izreka bili na prvom mjestu na listi drevnih književnost. Ovi spisi su bili obavezni minimum ljudskog obrazovanja.
Book of Songs
"Knjiga pesama" je u velikoj meri uticala na razvoj dalje fikcije. Ova poetska zbirka sastojala se od četiri cjeline: "Male ode", "Himne", "Velike ode" i "Prava kraljevstava". "Knjiga pesama" je prva kopija fikcije drevne Kine, ukratko, to je prvi primer lirske poezije i himni.
I danas se u ovim pjesmama osjeća duh primitivnog života. Iz stihova koji su prošli kroz vekove možete saznati o tajnim i otvorenim susretima devojaka sa svojim ljubavnicima („Zhong! U naše selo“, „Vode Zhen i Wei“). Još uvijek su zadržale uspomene na drevne orgijske praznike, vjenčane ceremonije i okrutno sahranjivanje živih zajedno s mrtvima (“Lete žute ptice”). Pjesme predstavljaju svakodnevicu farmera, strepnju prilikom približavanja suverena, neustrašivost lovaca i tugu usamljene žene koja je poslala muža u pohod.
Djela prikupljena u ovoj kolekciji napisana su tokom Zhou ere. U to vrijeme, Kina se sastojala od malih fragmentiranih kraljevstava koja su nominalno bila podređena vladaru Zhoua. Odnosi između vladara i podanika bili su patrijarhalne prirode, pa se to vidi u pjesmamai nezadovoljstvo farmera svojim vladarima.
Pesme, takođe povezane sa književnošću drevne Kine, su četvorosložne pesme sa stalnom rimom.
Knjiga istorije
Zajedno sa "Knjigom pesama", značajan eksponent književnosti i arheologije drevne Kine bila je "Knjiga istorije" i kasniji istorijski traktati, među kojima su bila dela Ban Gua, Zuoqiu Minga i Sime Qian.
Djelo Sim Qiana i danas se smatra zvaničnim istorijskim spomenikom, koji je vekovima oduševljavao čitaoce svojim jedinstvenim stilom i bogatstvom poetskog jezika. To je bilo netipično za antičkog pisca, koji je zalazio ne samo u zakone čovječanstva, već iu pojedinačne sudbine ljudi. Pod njegovom velikom pažnjom bili su ljudi koji su ostavili opipljiv trag u istoriji zemlje.
Ukratko, književnost drevne Kine, posebno istorijska proza, bila je prvi primjer objektivno smirenog opisa događaja. U konfučijanskim raspravama korištena je drugačija vrsta naracije: dijaloški oblik prezentacije. Primjeri-parabole, u kojima Konfucije razgovara sa svojim učenicima, bili su poseban oblik argumentacije filozofske pozicije. Često takve parabole imaju svoje korijene duboko u folkloru.
Ban Gu je u svojim djelima striktno razlikovao kanonska i nekanonska djela. Za razgovore Konfučijevih sljedbenika zauzeo je posebno mjesto u svojoj knjizi i razvio doktrinu o pitanju humane vladavine, kao glavnog uslova za održavanje mira u državi. Na drugom mjestu uBan Guov rad uključivao je spise taoista i njihove rasprave o problemima bića. Nakon njih, razmatrana su djela prirodnih filozofa koji su razvili doktrinu o silama yina i yanga. Iza njih su pričali o legalistima, koji su tumačili potrebu izgradnje državne vlasti na sistemu nagrada i kazni.
Nabrajajući filozofske škole, Ban Gu nije zaboravio spomenuti nominalističke logičare, mislioca Mo Tzua, koji je propovijedao princip "univerzalne ljubavi" i jednakosti. Rad istoričara uključivao je i autore agrarnih rasprava i škole xiaoshojia - pisce xiaoshoa. Xiaoshuo, bukvalno prevedeno, znači "sitne izreke", kasnije je počelo da označava radnju narativnu prozu.
Pjesme i pjesme
Nakon što je nabrojao filozofske trendove, istoriograf je prešao na opis poetske književnosti. Ovdje je pripisao djela dva vodeća žanra u to vrijeme: pjesme (fu) i pjesme (geshi). Sa pesmama je sve jasno - otpevane su i napisane u stihovima. Fu pjesme su bile posebne na svoj način: iako su bile napisane u prozi, bile su rimovane. Fu pjesme su zauzele srednju poziciju između proze i poezije. Napisane su u trodijelnom obliku i sastojale su se od stop (uvod), fu (opis) i xun (završetak). Često se kao uvod koristio dijalog pjesnika s nekim vladarom. U ovom dijalogu izražena je glavna ideja djela, koja je razvijena već u drugom dijelu. U zaključku, autor je izveo zaključke ili izrazio svoje mišljenje o opisanom problemu.
Do našeg vremena je sačuvano nekoliko originalnih djela, ali se može pretpostaviti da su to bile pjesme pojedinihregiona i ritualnih napjeva. Pjesme u staroj Kini prikupljane su kako bi se saznalo raspoloženje ljudi. Car Xiao-wu-di je čak osnovao posebnu muzičku komoru. Zahvaljujući njoj postalo je moguće naučiti običaje i običaje pojedinih krajeva koji se pominju u narodnoj muzici.
Primijenjeni spisi
Dalje, Ban Gu opisuje djela primijenjene prirode. To uključuje knjige o borilačkim vještinama, astronomiji, medicini i proricanju. U zaključku, kineska književnost koju je naveo Ban Gu bila je sastavni dio pisanog jezika. Književnost se posmatra u bliskoj vezi sa njenom funkcionalnom svrhom i strogim mestom u hijerarhiji antičkog društva.
Ban Gu piše da su konfucijanci potjecali od zvaničnika koji su bili zaduženi za državne poslove i brinuli o obrazovanju i usavršavanju vladara i njegovih podanika. Taoisti su pružili veliku uslugu arheologiji drevne Kine. Literatura, zapisi koje su vodili o usponima i padovima države, omogućavaju današnjim naučnicima da utvrde razloge koji su izazvali ovaj ili onaj događaj. Čak su i pjesme i pjesme, koje u svijesti starih Kineza nisu bile povezane s poslovnim funkcijama, igrale ulogu u povezivanju društva s ritualima. Odlazeći u susjedna kraljevstva u misiju ambasade, pjesme su korištene da izraze njihove namjere.
Ako ukratko govorimo o najvažnijem, književnost u staroj Kini još nije postojala kao estetska umjetnička kategorija. Umjetnički tekstovinisu posebno identifikovane i nisu suprotstavljene drugim vrstama književne književnosti, već su sledile primenjene ciljeve. Ali u svjetlu ovoga, ne treba zaboraviti da su svi antički tekstovi pisani izražajnim jezikom izbrušenim do posljednjeg hijeroglifa, podložnim ritmizaciji i stilskoj doradi, što je svako djelo učinilo korak dalje od isključivo primijenjene primjene.
Proza bez zapleta
Postepeno su se u zemlji počeli razvijati žanrovi, koji su postali osnova kineske književnosti u srednjem vijeku. U to vrijeme bila je popularna elegantna proza bez zapleta. Za života i rada Ban Gua ovaj pravac se tek počeo razvijati. Takvi žanrovi u vrijeme njihovog pojavljivanja još nisu bili prepoznati kao nezavisni trendovi. Bile su sastavnice velikih rasprava, ali se i tada u njima osjećalo nešto strano, netipično i novo.
Ove netipične novine bile su dekreti i apeli vladaru, uvršteni u "Knjigu istorijskih darova". Sim Qian u svom djelu "Historijske bilješke" izdvojio je takav žanr kao što je zhuan - biografija, koja se ubrzo počela doživljavati kao samostalan fenomen.
Ali u drevnim vremenima postojali su oni žanrovi koji su se izdvojili u književnosti Kine u 19. veku. Parabole, koje su nastale prije pojave konfucijanskog pokreta, nisu mogle postati poseban žanr sve do kraja 19. i početka 20. stoljeća.
U srednjem vijeku žanrovi su postali stiloformirajuća kategorija, ali su u staroj Kini klasifikovani prema utilitarističko-tematskom principu. U srednjem vijeku izvještajisuverenu su bili izvještaji suverenu, nisu se družili s drugim djelima, dijeleći s njima bilo koji žanr. U antici nije bilo takve razlike. Izvještaji vladaru uvršteni su u Knjigu povijesnih tradicija, Knjigu obreda, bili su dio analističkih djela, pa su čak i zapaženi u Konfucijevim Razgovorima i presudama. Ukratko, kineska književnost u srednjem vijeku usvojila je mnogo od antičkih djela, ali je podjela na žanrove bila fundamentalno nova.
Devetnaest drevnih pjesama
Na razvoj književnosti u Kini uticali su poetski ciklusi i narativna proza. Dugo vremena o zbirci "Devetnaest drevnih pjesama" postojale su prilično kontradiktorne ocjene. Moderni naučnici kažu da je ove pesme odabrao princ Xiao Tong u 6. veku. Danas su imena njihovih autora nepovratno izgubljena. Ove pjesme su opisivale teme tradicionalne za poeziju tog vremena: čežnja napuštenih žena, razdvajanje prijatelja, tuga putnika, razmišljanja o životu i smrti..
L. Eidlin je jednom primijetio da su sva ova djela podvrgnuta "jedinoj misli o prolaznosti ljudskog života". Pjesme iz ove zbirke kao da stoje na spoju između autorske i narodne poezije. Napisane su pod uticajem narodnih pesama koje su sakupljali službenici Muzičke komore. Često se u njima mogu pronaći cijele strofe iz narodnih tekstova, ali ovdje se već osjeća prisustvo autorskog početka.
Uticaj književnih pesnika utiče na pesnički oblik. Dok su narodne pjesme imale različite redovedužine, devetnaest drevnih pjesama postalo je preci peterosložnih pjesama. Tokom mnogih vekova, ovo su bili vodeći metri ne samo u kineskoj, već i u celoj dalekoistočnoj poeziji.
Proučavanja književnosti i filozofije Drevne Kine pokazala su da je period tranzicije od folklora ka autorskom tekstu obilježen kretanjem ka pisanoj kreativnosti i obrnutim prijelazom - od pisanja do usmenog elementa. Tadašnja autorska i narodna poezija imale su zajednički figurativni sistem, još nije bilo jezičke i stilske barijere.
Narativna proza
Prva narativna djela karakterizira anonimnost kreativnosti. Kao iu drugim zemljama svijeta, proza se u Kini počela oblikovati tek na kraju antičkog perioda. U drugom veku nove ere počele su da se pojavljuju izmišljene priče i biografije, koje su uslovno nazvane antičkim pričama. I prvi i drugi žanr djela povezani su sa istoriografskom prozom.
Na primjer, priča "Yang Heir Tribute" govori o priči o pokušaju hrabrog Jing Kea na princa Qin, tiranina koji je stvorio prvo kinesko carstvo. Zapravo, ova priča je bliska događajima koji su se zaista odigrali u istoriji zemlje. Na mnogo načina, priča je bliska biografiji, pa su filolozi, čitajući literaturu i arheologiju drevne Kine, izrazili mišljenje da je upravo ona postala izvor za Sima Qian. Iako je bilo prigovora s druge strane, drugi istraživači su smatrali da je upravo suprotno. Ove sporove je rešio bibliograf Hu Jinglin, koji je živeo u 16. veku. Rekao je da je "Yang Heir Tribute" postao rodonačelnik drevnih i modernih narativnih djela.
Glavna razlika između ove priče i službenih biografija leži u sjajnom narativu i uvođenju niza epizoda legendarne prirode. “Privatna biografija Zhaoa leteće laste” razlikuje se na isti način od originalne biografije slavne konkubine i žene cara Cheng-dija.
Vrijedi obratiti pažnju na mali rad "Biografija djevojke iz Wua, nadimak Purple Jade". Ovo je jedno od prvih djela kineske proze, koje opisuje susret mladića s duhom njegove voljene. Kasnije, u srednjem vijeku, ovu radnju će više puta koristiti pisci Dalekog istoka. U "Biografiji djevojke" radnja je opisana u arhaičnom obliku - student umire i oženi se djevojkom po nadimku Purple Jade. Ova pripovijest je jednostavna i u smislu radnje i namjere; još nije imala vremena da stekne, kao kod kasnijih romanopisaca, složene radnje. Autora ne zanima toliko sudbina heroja, koliko događaj, koji je sam po sebi nevjerovatan.
Ideologija
U staroj Kini postavljeni su ideološki temelji na kojima su se kasnije razvile umjetnost i književnost u srednjem vijeku. Razvoj književnosti u staroj Kini dao je poticaj formiranju pisanja u Japanu, Koreji, Vijetnamu i drugim regijama Dalekog istoka. Istovremeno, nastale su mnoge teme kineske poezije, kao i bogat arsenal slika i simbola,bez znanja čega je nemoguće razumjeti klasičnu književnost naroda Dalekog istoka.
Kineska književnost je posebna na svoj način. I za to postoji jednostavno objašnjenje. Pojavio se u vrijeme kada čovječanstvo još nije bilo okruženo velikim tokovima informacija, a ako ste htjeli nešto pjevati ili napisati, onda nigdje nije bilo primjera. Stoga je čovjek morao tražiti sve u sebi. Koristite vlastito iskustvo, znanje, zaključke i nagađanja, stvarajući najbolja djela istorijske, filozofske i religiozne književnosti Drevne Kine.
