Danas se časovi karačajskog jezika mogu pohađati samo u nekoliko škola koje se nalaze u regionu Karachay-Balkar. Određene mogućnosti za očuvanje jezičke kulture i bogate narodne baštine pružaju specijalizovani centri, ali mnogi smatraju da njihov razvoj i dalje ostavlja mnogo da se poželi. Razmotrite kakav jezik govore Karachais, koje su njegove karakteristike.
Opće informacije
Stanovnici Karačaj-Čerkesije najbolje znaju koliko je teško naučiti karačajski jezik, koje su karakteristike ovog dijalekta. Zvanično, jezik se zove karačajsko-balkarski. Smatra se nacionalnim blagom Karačajeva i Balkara. Filolozi su utvrdili da dijalekt pripada turskim jezicima, tačnije, kipčakskoj grupi. Trenutno se jezik koristi u Kabardino-Balkariji, u Karachay-Cherkessia. Govornike dotičnog jezika možete sresti u turskim regijama i nekim centralnoazijskim državama. Ponekadzvučnici se nalaze u zemljama Bliskog istoka.
Rusko-karačajski jezik je osebujan, formiran od istorijskog karačaja pod uticajem sredine. Ukupno je prije tridesetak godina u našoj zemlji karačajski govorilo 226.000 ljudi. 97,7% Karačajevaca nazvalo je dotični jezik svojim maternjim jezikom. Među Balkarcima je taj broj bio nešto manji - 95,3%. Unutar lingvističke strukture, filolozi razlikuju dva dijalekta, radi jednostavnosti, označena kao "ch" i "c". Njihovi službeni nazivi su: Karachay-Baksano-Chegem, Malkar.
Zvučne karakteristike
Mnogi moderni stanovnici Kabardino-Balkarske, Čerkeške regije znaju šta znači "hatachi" na jeziku Karačaja: ova riječ je prevedena kao "štetočina". Generalno, već po zvuku ovog pojma mogu se uočiti neke specifičnosti jezičke melodije. Poznato je da su nekada u jeziku postojale reči koje su počinjale sa „i“, ali je vremenom taj samoglasnik potpuno nestao, a danas nema reči u kojima bi prvi glas bio upravo to. Recimo da se "yahshi" na kraju transformisalo u "ahshi". Ova riječ se prevodi kao "dobro". Osim toga, jezički sistem pribjegava afiksima. One se koriste u riječima u jednini kada je riječ o prvom ili drugom licu. Osim toga, pretpostavlja se prisustvo afiksa za genitiv. U ovom slučaju na kraju nema suglasnika. Afiksi zvuče kao "sa", "čovjek", "sada" i slično.
Rusko-karačajski jezik je poznat po svom specifičnom sistemu brojeva,ne baziran na deset, kao što je kod nas uobičajeno, već na dvadeset. Proučavanje korijena riječi koje je stanovništvo koristilo pokazuje da su mnogi pojmovi posuđeni. Razmjena se uglavnom odvijala sa izvornim govornicima osetskog jezika. Mnoge riječi potekle su iz adigeskih dijalekata. Književni jezik formiran je nakon revolucije 1917. Karachay-Baksano-Chegemsky dijalekt je uzet kao temelj za to. U početku (1924-1926) pisanje se zasnivalo na arapskom pismu. 1926-1936 uvedena su nova pravila, latinica je korištena za pisanje riječi. Od 1936. godine do danas stanovništvo koristi ćirilično pismo.
O rasprostranjenosti
Mnogi naši savremenici koji žive u Karachay-Cherkessia i Kabardino-Balkaria zainteresovani su za zikirle na jeziku Karachai. Riječ je o vjerskim tekstovima koji su muzički izvođeni od strane profesionalnog pjevača. Umjetnost spada u niz narodne umjetnosti, jer je sam jezik dobio status državnog. Godine 1996. takav zakon se pojavio na teritoriji Karachay-Cherkessia, a godinu dana ranije, normativni akt je usvojen u Kabardino-Balkariji. Dotični jezik se koristi za podučavanje djece. Uči se učenicima osnovnih i srednjih škola. Na univerzitetima, karačajski jezik je jedan od predmeta potrebnih za proučavanje humanističkih nauka. Osim toga, neke discipline se predaju na dotičnom jeziku.
Osim izvođenja nacionalnog zikirlea u Karačaju, koristi se za izdavanje knjiga i časopisa. Ima novinarstva, beletristike iedukativne publikacije. Časopisi i novine se redovno štampaju na nacionalnom dijalektu. Televizijske i radio-difuzne mreže emituju programe na nacionalnom dijalektu. Ponekad lokalna pozorišta priređuju programe u Karačaju. U osnovi, proučavanje jezika i očuvanje kulture provode lokalne institucije: pedagoške, humanitarne, lingvističke, kao i opšteg profila državne KBGU.
O nacionalnosti
Pozdrav na karačajskom jeziku obično se može čuti od izvornog lokalnog stanovništva koje živi u Kabardino-Balkariji, Karačajsko-Čerkeskoj. Ukupno u našoj zemlji živi oko 220 hiljada Karačajevaca, za koje je njihov maternji dijalekt karačajsko-balkarski. Uglavnom ljudi žive u Karačaj-Čerkeziji, kojoj je regulatornim aktima dodeljen status republike. Korijeni - na Kavkazu. Samoime nacije je karachailila. Mala domovina - Karachay. Popis je 2002. godine pokazao 192.000 Karačajevaca, od kojih je dominantan procenat padao na Karačajsko-Čerkesiju: oko 170 hiljada. 2010. godine ponovo je sproveden popis stanovništva koji je pokazao rezultat od 218 hiljada ljudi. Poznato je da ljudi sa ovih prostora žive na američkim teritorijama, u Siriji. U kazahstanskim zemljama ima Karačajevaca i raznih centralnoazijskih sila. Jezik kojim ljudi govore pripada jezicima altajske porodice.
Uglavnom ljudi koji sastavljaju stihove na karačajskom jeziku i koriste ovaj prilog za svakodnevnu komunikaciju su sunitski muslimani prema svojim vjerskim pogledima na svijet. Iz povijesnih istraživanja poznato je da je za lokalno stanovništvo tradicionalnoalpsko stočarstvo. Glavna oblast specijalizacije su goveda, konji, ovce. Prilično veliki broj koza. Takođe, Karačajci se bave terasastom poljoprivredom, obrađuju vještački navodnjavane parcele. Uzgajaju se razne baštenske kulture, neke žitarice i krompir. Ima polja kukuruza.
Mnoge riječi na jeziku Karačaja odražavaju svakodnevne karakteristike stanovnika ovog kraja. Poznato je da su tradicionalna zanimanja rad sa ogrtačima, filcom i suknom. Mještani prave veličanstvene šarene proizvode od filca, tkaju prostirke i ćilime, pletu od vune. Među nacionalnim zanatima je rad na koži, koži, kamenu, drvetu. Rad domaćih majstora zlatoveza je izuzetno cijenjen.
Jezik i srodne funkcije
U našem vremenu, filolozi i stručnjaci se bave prevodima sa ruskog na karačajski. Izvorni govornici koji dobro poznaju njegovu strukturu i karakteristike, imaju bogat vokabular i dobro razumiju različite metode pismenog i usmenog izražavanja misli. Daleko od uvijek je bilo moguće govoriti karačajsko-balkarskim jezikom, jer se čak i takav naziv i definicija pojavili relativno nedavno. Pojam za dijalekat ustanovljen je tek sredinom prošlog veka. U nekom periodu dijalekt se zvao tatarsko-džagatajski. Iz istorije je poznato da se jezik koji se govori u Kabardino-Balkariji, Karačaj-Čerkeziji, ranije smatrao planinskim tatarskim, au određenim trenucima razvoja nacionalne filologije i lingvistike.zvali su ga planinsko-turski.
Među Karačajevcima predmetni jezik pripada državnom jeziku na nivou republike. Našidi se izvode na karačajskom jeziku, nastava se izvodi u školama i na univerzitetima, objavljuju se programi i časopisi. Istovremeno, ruski, kabardinsko-čerkeski dijalekti su među državnim dijalektima.
O dijalektima i oblicima
Reći "volim te" na Karačaju nije teško: zvuči kao "Men seni suyeme". Ovaj oblik je glavni dijalekt, onaj koji je postao osnova za formiranje pisanog jezika. No, tip dijalekta koji zvecka i guši pronađen je u klisuri Čerek od 60-ih godina prošlog stoljeća. Trenutno je mali procenat govornika emigrirao iz ovog regiona, a malo njih je prenijelo svoj lingvistički prtljag, radije se okrećući uobičajenijim dijalektima. Glavna razlika između različitih varijanti čerkeskih dijalekata je u izgovoru šištanja. Takvi su zvukovi svojstveni svim turskim jezicima. U okviru razmatranog, postoje dvije opcije za refleksiju: zviždanje, šištanje. Leksički fond jezika je iskonski skup riječi razrijeđen brojnim dolazećim izrazima. Pored Rusa, izvori riječi su postali Perzijanci i Arapi.
Poznato je da su prvi put (uzimajući u obzir probleme prijevoda na karačajski jezik) pokušaji stvaranja pisma učinjeni još 1880-ih godina. Tada su ćirilično i latinično pismo korišćene kao osnova. U 1937-1938, odlučeno je da se uvede ruska grafika. Književni jezik je počeo da se javlja 1920-ih godina prošlog veka. Godine 1943. Karačajevci su masovno deportovani, što je značajno poremetilo mogućnostirazvoj jezičkog okruženja. Godinu dana kasnije, Balkan je deportovan. Ljudi su se mogli vratiti u domovinu tek 1957. godine, postepeno je vraćen autonomni status, koji je 1991. godine osiguran statusom republike. Istovremeno, nastavljeni su procesi formiranja književnog lokalnog jezika.
Teorija i praksa
Danas se sve vijesti od saveznog značaja prevode na karačajski jezik, jer se na teritoriji republike praktikuje emitovanje na lokalnom dijalektu. I Karachay-Cherkesia i Kabardino-Balkaria su republičke dvojezične zemlje u kojima se govori nacionalni dijalekt i ruski.
Po prvi put, zvanične reference o tipu dijalekta u pitanju mogu se naći u radovima iz prve polovine devetnaestog veka. Tada su objavljeni radovi Klaprotha, koji je proučavao karačajski jezik. O gramatici se prvi put pisalo 1912. Rad je objavljen pod autorstvom Karaulova. U mnogim aspektima, proučavanje jezičke kulture i vokabulara rađeno je naporima Alijeva i Borovkova. Zapažen je veliki doprinos očuvanju nacionalne kulture naučnika Khabicheva i Ahmatova.
Kako koristiti?
Razmotrimo različite opcije za čestitke na karačajskom jeziku: sretan rođendan, razni praznici. Univerzalni početak bit će riječ "algyshlayma". Ako želite da uputite želju osobi s kojom je komunikacija „na vama“, tada fraza počinje riječju „nadstrešnica“, a po potrebi se koristi odnos poštovanja u obliku „života“. Između apela i čestitkeuz uobičajenu riječ, možete umetnuti naznaku događaja koji je izazvao čestitke. Konkretno, kada je u pitanju rođendan, kažu "tuugan kunyung blah."
Ako nova godina počne, možete koristiti “zhangy zhyl bla” kao frazu za čestitku. Ova kombinacija riječi se također stavlja između apela i opšteg pojma kako bi se označila činjenica čestitanja.
Ako je osoba dobila bilo kakvu nagradu, koristi se "saugang blah", au slučaju nekog neodređenog praznika dovoljno je reći "bairam blah".
Na jeziku Karachai možete poželjeti nešto ugodno za osobu. Ako nameravate da izgovorite opštu frazu koja odgovara ruskoj želji za srećom, možete je formulisati kao "bulk balls". Ako je potrebno ljubazno obratiti se primaocu želje, fraza se dopunjava kombinacijom slova "uguz". Želeći sagovorniku dug i zdrav život, svoje namjere možete izraziti na sljedeći način: „uzak emurly bol“. Ako je potrebno, radi ljubaznosti, fraza se dopunjava riječju "uguz".
Jezik i istorijski kontekst
Kao što je već spomenuto, u prošlom vijeku dotični dijalekt se aktivno razvijao, formirao se službeni pisani, književni govor, ali je proces prekinut iz političkih razloga. Do danas se u Karačaj-Čerkeziji redovno održavaju dani sjećanja posvećeni događajima iz 1943-1944. Svake godine mještani obilježavaju dan kada je postao moguć povratak u svoje rodne krajeve. Ne tako davno podignut je spomenik posvećen tom žalosnom periodu. U periodu 1943-1944, približan broj karačajevskih vojnika na frontovima Drugog svjetskog rata procijenjen je na 15 hiljada ljudi. Istovremeno, vlasti u zemlji poduzele su političke represivne mjere: oko 70 hiljada ljudi je deportovano iz mjesta stanovanja, uključujući bolesne i stare, bebe i malu djecu, te starce. Ljudi su masovno premješteni da žive u Kirgistan, na kazahstanske teritorije.
Oko 43.000 represiranih umrlo je već na putu za novo mjesto stanovanja. Tragedija je nanijela nenadoknadivu štetu kulturnom naslijeđu, a sa njim i karačajskom jeziku. Među žrtvama režima bilo je oko 22.000 maloljetnika. Uzrok smrti je mraz, nedostatak hrane i brojne teške bolesti. Ukupno, trajanje veze je 14 godina. Tek 1957. godine ljudi su dobili priliku da se vrate u svoje rodne krajeve, a pioniri su stigli trećeg maja ove značajne godine. Trenutno se ovaj dan obilježava svake godine kao dan obnove nacionalnosti.
Tragedija i njene posledice
Kako danas kažu ljudi koji brane karačajski jezik i osiguravaju očuvanje kulturnog rezervata svoje nacionalnosti, složenost ovog zadatka leži u istorijskoj pozadini njegovog formiranja. U prosjeku, svaki peti predstavnik nacionalnosti branio je svoju otadžbinu u trenutku kada su njegova porodica i imovina deportovani u gladne stepske zemlje s nepovoljnom klimom. Mnogi priznaju da su u centralnoazijskim regijama interno raseljena lica po prvi put primljena prilično toplo, da im je po prvi put dat utočište i hranu - koliko je to bilo moguće za ljude koji žive u nevoljii bez hrane. I do danas se mnogi ljudi koji su sačuvali uspomenu na taj period ne zamaraju zahvaljivanjem onima koji su im pomogli.
Napominje se da ovakav stav vlasti nije postao prepreka Karačajcima da ulože napore da zaštite svoju matičnu zemlju. Organizovano je posebno naselje u strogom režimu, a uslovi života bili su izuzetno nepovoljni, međutim, svi stanovnici su shvatili koliko je važno pomoći frontu. Njihov zadatak je bio da obnove nacionalnu ekonomiju, a ljudi su pažljivo radili da postignu ono što žele. U isto vrijeme, međutim, doseljenici su gajili nadu da će se vratiti kući. Godine 1956. predsjedništvo je konačno izdalo službeni dokument kojim se specijalna naselja ukidaju kao obavezni režim. Karačajevci koji su stradali tokom progonstva, suočeni sa ogromnim brojem nevolja i nevolja, znatno smanjeni, vratili su se u svoje rodne krajeve. Od tada se sve aktivnije razvijaju narodna kultura, jezik i pjesma, zanati, jer svaki lokalni stanovnik razumije važnost očuvanja svog nacionalnog identiteta. Ljudi prekaljeni u egzilu, zahvaljujući čemu su moderni Karačajci oni koji se ne boje nikakvih prepreka.
Jedinstvo i nacija
Kao što meštani kažu, ako se narod ne sjeća svoje prošlosti, neće imati ni budućnost. Mnogi se prisjećaju da su u novim staništima često razgovarali sa roditeljima, koji su pričali o svojoj pravoj domovini. Danas veliki procenat Karačajevaca može reći da su zbog političke represije izgubili punopravnu porodicu, normalno djetinjstvo,mogućnost da živi kako čovek treba. Mnogi nisu vidjeli svoje bake i djedove, drugi nisu upoznali očeve ili majke, ili su umrli kada su djeca bila vrlo mala. Preseljavanje je propraćeno snažnom siljevinom, a svi zaostali su streljani. Ovo je na mnogo načina izazvalo i katastrofalan broj žrtava tokom perioda prisilnog preseljenja. Tragedije sovjetskog perioda ostat će zauvijek u sjećanju naroda Karačaja. Mnogi uvjeravaju da će to zadržati u sebi i sigurno će to prenijeti na svoju djecu kako bi buduća generacija znala sa kakvim su se teškoćama suočavali njihovi preci - ali su preživjeli i mogli se vratiti kući.
Mnogi vjeruju da je tragedija koja se dogodila u periodu staljinističkih represija pomogla Karačajcima da se ujedine. Možda bi bez toga narod bio prilično razjedinjen, ali su se političke represije ujedinile, pretvarajući predstavnike nacionalnosti u bliske rođake. Danas je svaki Karačaj ponosan na svoje porijeklo, svjestan je inherentne snage volje i snage duha svojstvene njemu i svakom predstavniku njegovog naroda. Ono što je pre pola veka pomoglo da se prevaziđu najstrašnije teškoće i danas je važno za ljude koji su primorani da se suoče sa problemima našeg vremena.
Prošlost, sadašnjost i budućnost
Kao što mnogi Karačajci primećuju, potreba da se prisete prevrtljivosti sudbine nacije nije razlog za međuetničku mržnju ili mržnju prema predstavnicima drugih naroda. Svaka osoba treba da poznaje istoriju svojih predaka, posebno u slučaju kada postoji dosta ljudi koje spaja ista krv i jezik. Međutim, neki smatraju da je dan obnove nacionalnosti -izvor je neobičnih i dvosmislenih osjećaja među lokalnim stanovništvom. To je i praznik i podsjetnik na tragediju, na sve one koji nisu dočekali treći maj, koji je omogućio ljudima da se vrate kućama. Istovremeno, istoričari smatraju da je među karačajevskim ratnicima koji su branili zemlju tokom Drugog svetskog rata bilo najviše heroja u procentima. Čak ni poteškoće u pozadini, nevolje kod kuće, nisu spriječile ljude odgajane u teškim planinskim uslovima da ispune svoju dužnost. Ovoga se sjećaju i savremeni Karačajci, ponosni su na to i uzimaju primjer iz ovoga.
Mnogi se sjećaju da je period povratka iz prisilnog preseljenja bio praćen radosnim susretom lokalnog stanovništva koje je preostalo u Karachay-Cherkessia. U tom trenutku lokalno stanovništvo nije zanimalo ko je i koje nacionalnosti došao ili upoznao. Glavna stvar je bio povratak kući. Nekima je bilo drago što su se njihovi prijatelji i poznanici konačno vratili, drugi su bili sretni što pod nogama osjećaju zavičaj. Nakon povratka, ljudi obnavljaju svoju kulturu, štite svoj jezik, pamte svoju nacionalnu samoidentifikovanost, a pozivaju i sve oko sebe da shvate kakve su muke morali da podnesu potisnuti. Mnogi vjernici se danas mole da se to nikome drugome ne dogodi.
