Koncept autorske interpunkcije često proganja umove urednika i lektora. U kojim slučajevima treba sačuvati namjerno izmijenjenu interpunkciju u ovom obliku? Gdje je tanka granica između autorove namjere i banalne nepismenosti? Šta je autorova interpunkcija? Pokušajmo razumjeti ovaj članak.
Šta je interpunkcija
Reč “interpunkcija” dolazi od latinskog punctum, što znači “tačka”. Ovo je sistem posebnih grafičkih znakova koji služe za podjelu govora na zasebne semantičke dijelove, kako usmeno tako i pismeno. Znakovi interpunkcije nisu povezani sa alfabetom, već su vrsta jezičkog alata - organiziraju pojedinačne riječi i rečenice u semantičke blokove i daju pisanom tekstu određenu strukturu.
Postoje određene norme i pravila za postavljanje znakova interpunkcije, koji imaju svoje karakteristike u svakom od svjetskih jezika. Prisutnost interpunkcijskih normi garantuje određeni red u pisanju tekstova iu njihovom tumačenju. Međutim, literatura poznaje mnoge primjere neobičnog rasporeda znakova u tekstu, koji su postali iznimke od prihvaćenih normi - ova pojava se naziva autorova interpunkcija. Pravila i jezičke norme u ovom slučaju blede u pozadinu, ali se ne poriču u potpunosti.
Originalna interpunkcija je izgrađena na osnovu postojećih principa. Osim toga, znaci interpunkcije su promjenjivi - često autor ima izbor koji će ovdje staviti, koju semantičku nijansu da naglasi. Odabrani znak će u svakom slučaju biti gramatički ispravan.
O suštini znakova interpunkcije
Autorska interpunkcija kombinuje fenomene kao što je čitav skup znakova interpunkcije u određenom autorskom djelu ili njihov nestandardni raspored, koji odstupa od prihvaćenih pravila. Zašto pisci i pjesnici koriste ovu tehniku?
Znakovi interpunkcije za autora umjetničkog djela isti su alati kao slova i riječi. Uz njihovu pomoć pisci i pjesnici grade ritmički obrazac teksta. Čini se da vode čitaoca kroz narativ, ukazujući da bi vrijedilo stati ovdje, a ovdje možete ubrzati za trčanje.
Za kompetentnog čitaoca rečenica sa autorskom interpunkcijom je kao poziv samog pisca da zastane i razmisli o tekstu. Kompetentni čitalac odmah će sebi postaviti pitanje - zašto se ovaj znak pojavio ovdje? Zagrade se često koriste za dodatne napomene, crtice za oštro suprotstavljanje. Elipsa često postavlja minorno raspoloženje - kao daheroj razmišlja ili čezne za nečim.
Prava strategija interpunkcije nije samo slijepo slijeđenje gramatičkih normi i pravila, već i oslanjanje na vašu lingvističku intuiciju, razumijevanje ispravne intonacije rečenice koja se piše, kao i razumijevanje vaše namjere. Autor mora biti svjestan šta tačno želi da poruči čitaocu. Neće biti suvišno pokušati sebe zamisliti na mjestu čitaoca i razmisliti o tome kako će ovaj doživjeti ono što je autor napisao u kontekstu onoga što je već pročitao.
Kada su počeli pričati o autorovoj interpunkciji?
Savremenom čitaocu biće neobično da ovo čuje, međutim, sve do 19. veka praktično nije postojao poseban koncept znakova koje je autor postavljao lično, posebno u ruskoj književnosti. Mnogi radnici pera nisu marili za znakove interpunkcije - hrabro su ostavili pravo da ih urede za lektore i urednike. Autorov pravopis i interpunkciju stranci su mogli nekoliko puta preispitati. Danas, kada čak i tačka u tekstualnoj poruci dovodi u sumnju smisao napisanog, teško je zamisliti da pesnik pretprošlog veka uopšte nije mogao da brine o zarezima.
Mnoga od starih djela u originalnoj verziji, možda nismo prepoznali - neki znakovi u principu još nisu postojali. Osim toga, moderni način uređenja znakova razlikuje se od onog koji je usvojen u stara vremena. Ljermontov je, na primjer, stavio mnogo više tačaka na tačke nego tri - njihov broj bi mogaodosegnite do 5-6.
Istorija interpunkcije: Zanimljive činjenice
Znakovi interpunkcije nastajali su i razvijali se postepeno, paralelno sa obogaćivanjem jezika. Od antičkog perioda do renesanse, upotreba interpunkcije bila je nasumična i nije bila kontrolirana nikakvim normama. Ali sada je došlo doba tipografije - i norme interpunkcije su prije ili kasnije morale biti ujedinjene. Desilo se to u 16. veku.
Tvorci modernog sistema interpunkcije su italijanski štampari knjiga Aldov Manuciev stariji i mlađi - deda i unuk. Oni su zaslužni za izmišljanje tačke i zareze, mnogih fontova koji su i danas poznati i za prvu upotrebu brendiranog izdavačkog znaka. Ali prvi znakovi interpunkcije pojavili su se mnogo prije Manutija.
Poen
Tačka označava potpunost autorove misli, logičan završetak nečega i najstariji je od znakova interpunkcije. Prvi put se pojavio kod starih Grka, a u ruskom pisanju - već krajem 15. stoljeća. U početku nije bilo važno na koju visinu ga postaviti - mogao je biti ili na dnu linije ili u sredini.
U crkvenoslovenskom pismu postojao je prototip tačke - takozvanog "znaka stop" u obliku krsta. Pisar je njima označio mjesto gdje je bio primoran da prekine prepisivanje. U isto vrijeme, znak za zaustavljanje bi mogao biti postavljen usred nedovršene riječi. Osim toga, pauza u tekstu se može označiti dvotočkom, tri tačke u obliku trougla ili četiri tačke u obliku romba.
Zarez
Čini se da zarez ukazuje na semantičku jednakost ukontekst cijele rečenice tih riječi i fraza koje ona dijeli. U ruskim rukopisima, zarez se pojavljuje oko pola veka kasnije od tačke - početkom 16. veka.
Dvotočka
Glavni zadatak debelog crijeva je da objasni i interpretira. Obično iza ovog znaka uvijek slijede detalji koji daju naznaku za razumijevanje prethodnog dijela rečenice. Ali isprva je u ruskom dvotočka obavljala mnogo više funkcija - korišteno je kao znak za skraćenicu (poput točke sada), stavljalo se na kraj rečenice, zamijenilo je elipsu. U nekim evropskim jezicima (finski, švedski) dvotočka se još uvijek koristi za skraćivanje riječi (kao u ruskom crtica u sredini riječi). Dvotačka se koristi i ako iza nje u tekstu stoji govor autora. Interpunkcija u ovom slučaju je također dopunjena navodnicima.
crtica
Od svih interpunkcijskih znakova u ruskom pisanju, crtica se pojavila posljednja - pisac Karamzin ju je uveo u upotrebu u 18. vijeku. Ime dolazi od francuske riječi tiret - podijeliti. Isprva se crtica zvala mnogo zanimljivije: 'tiha žena' ili 'znak koji razdvaja misao'. Međutim, ova imena jasno govore o funkciji crtice - značajna pauza prije sljedećeg dijela rečenice.
Elipsis
Znak elipse na ruskom se prvo zvao 'stop znak'. Prvi put se u gramatičkim normama pominje početkom 19. vijeka. Danas elipsa može izraziti potcjenjivanje ili neku vrstu nesigurnosti autora u napisano. Takođe, kako je zamislio autor, rečenica može početi sa tri tačke, ako je potrebno da navedeteda je akcija već počela.
Znak uzvika
Znak uzvika došao nam je iz latinskog jezika. Stari Rimljani su koristili kratku riječ 'Io', što znači radost, da bi označili mjesto u tekstu koje im se posebno sviđalo. Vremenom je oblik ovog umetka postajao sve ergonomičniji - slovo O je smanjivalo veličinu i klizilo ispod slova I. Kao rezultat toga, pojavio se moderan znak uzvika, koji je u suštini predak emotikona. Sada uzvik u tekstu može prikazati ne samo radost, već i strah, iznenađenje, tjeskobu, ljutnju i mnoge druge emocije.
Upitnik
Istorija porekla upitnika je slična prethodnoj koja se odnosi na uzvičnik. Rimljani su koristili prefiks 'Qo' da izraze pitanje i zbunjenost. Postepeno se transformisao i u kompaktniji oblik. Upitnik se počeo aktivno koristiti u 17.-18. stoljeću.
Zajedno sa uskličnikom, upitnik može formirati još izražajnije kombinacije ?! i ?!!, ispod kojih se najčešće krije iznenađenje. Takođe, oba znaka se kombinuju sa elipsom - tada se iznenađenje razvija u zapanjenost. U stvari, već postoji kombinovani znak pitanja i uzvika koji se zove interrobang. Izumljen je prije samo 60-70 godina u Americi i neko vrijeme se čak koristio u novinama, ali novonastali znak nije zaživio. Dakle, ako želite da iznenadite čitaoce interpunkcijom svog autora,već imate primjer za posuđivanje.
Zanimljivo je da se na španskom i upitnik i uzvičnik koriste naopako. Obrnuti znak prethodi frazi - pitanju ili uzviku - slično principu otvorenih-zatvorenih navodnika.
Navodnici
Navodnici se koriste za izolaciju direktnog govora, citiranje, davanje riječi ironične konotacije, za umetanje imena ili rijetkih riječi u tekst, čije se objašnjenje daje naknadno. Čini se da nijedan drugi znak nema toliku raznolikost oblika - različiti jezici koriste različite vrste citata:
- "božićna drvca"-navodnici - na ruskom u štampi;
- “šape”-navodnici - na njemačkom ili na ruskom, ako je napisano rukom;
- "engleski" navodnici, dvostruki ili jednostruki;
- “poljski” navodnici;
- "švedski" navodnici - obrnuto od riječi;
- Japanski i kineski citati su različiti od bilo kojeg drugog. Možete ih vidjeti na slici ispod.
Postoje posebna pravila za citirane citate. Na ruskom jeziku navodnici prvog reda su navodnici-božićna drvca, a unutar njih su njemački navodnici-šape. Na primjer, razmislite kako se tačno sljedeća fraza uklapa u našu priču: „Nastavnik je rekao:“Napišite rečenicu s autorovim znakovima interpunkcije. Ako je gomila znakova neugodna, dozvoljena je samo upotrebanavodnici-riblja kost, dok će drugi, završni navodnik kombinovati funkcije oba reda.
Primarni zadatak je istaknuti glavnu stvar
Često se autorova interpunkcija, suprotno pravilima, koristi tamo gdje autor namjerno želi nešto da istakne. Čini se da je naš pogled privučen tamo gdje je dodatna crtica. Tekst postaje ekspresivniji i emotivniji.
Na primjer, emocionalno neutralni zarezi se često zamjenjuju izražajnijim crticama - posebno tamo gdje je potrebna dramatična pauza. Lingvisti ovu tehniku nazivaju “jačanjem pozicije znaka.”
Zarezi se također mogu zamijeniti tačkama. Inače, suprotno uobičajenoj zabludi, poznati stih iz pjesme A. Bloka: “Noć, ulica, lampa, apoteka” sadrži zareze, a ne tačke.
Obilježja stila pisca
Kad se govori o autorovoj interpunkciji u odnosu na određenog pisca, često se misli na njegov način interpunkcije. Neki ljudi vole elipse, dok drugi, na primjer, često koriste crtice. Neobičan način pisanja i raspored znakova kao da postaje obilježje pisca. Sjetite se, na primjer, Majakovskog i njegove igre sa linijama. Zauzvrat, F. M. Dostojevski je volio da koristi crticu nakon unije i, a Maksim Gorki je mogao da je stavi umjesto zareza.
Ako govorimo o procesu izdavanja knjige, onda definicija “autorske interpunkcije” uključuje sve znakove koji se nalaze u tekstu, uključujući i one koji su raspoređeni u skladu sa pravilima. Nakon uređivanja tekstainterpunkcija se može promijeniti - lektor ima pravo poboljšati gramatičku stranu teksta po svom nahođenju.
Ništa više: autorova interpunkcija… bez interpunkcije
Jedan od metoda uticaja na čitaoca u modernoj književnosti može biti potpuno odsustvo znakova interpunkcije. Najčešće se ova tehnika koristi u bijelom ili slobodnom stihu. Ponekad pisac ili pjesnik pokušava da strukturira ono što je napisao barem red po red, ali se dešava da namjerno pokušava da napusti ravnomjeran unutrašnji ritam naracije. Čini se da se tekst svojom čvrstom masom približava čitaocu i upija ga u potpunosti, ne dajući mu da dođe k sebi.
Ovakvo djelo je uvijek zagonetka, odgovor na koju svaki čitalac nalazi sam, stavljajući semantičke akcente. Ovom tehnikom postiže se maksimalna hiperbolizacija ako se riječi pišu bez razmaka i velikih slova - zapravo, upravo je tako tekst izgledao u vrijeme rođenja pisanja.
Previše znakova
Postoji i metod autorske interpunkcije koji je obrnut odsustvu razdvojenih znakova - prezasićenost teksta znakovima. Na taj način, autor može podjednako izraziti i iritantnost ili užurbanost onoga što se dešava, kao i kao da potencira događaje i stvori osjećaj njihove potpune posebnosti. Sličan način rada s tekstom naziva se parceliranje - od francuske riječi "parcel", što znači čestica. Točke se često koriste kao separator - mnoge rečenice od jedne ili dvije riječi čine da se naše oči i um prianjaju za svaki detalj u tekstu.
Transformacija interpunkcije:upotreba emotikona
Sviđalo se to nama ili ne, upotreba emotikona u internet korespondenciji postepeno dobija sve veći značaj. Već postoje naučni radovi na temu da li se emotikoni smatraju interpunkcijskim znacima ili ne? Do sada se istraživači jezika slažu da smajli sastavljen od znakova interpunkcije - dvotačka i zagrade - može poslužiti kao takav, ali sliku iz skupa smajlija u mesindžeru već treba smatrati piktogramom. U svakom slučaju, emotikoni kao separatori teksta mogu tvrditi da su uključeni u kategoriju autorske interpunkcije, a njihova pravila postavljanja već počinju da se oblikuju.
Autoritativni stručnjaci za modernu lingvistiku tvrde da emotikon treba odvojiti od ostatka teksta, ako ne sa dva, onda barem jednim razmakom. Takođe, smajli u zagradi uvek „pojede“tačku da bi se izbegao vizuelni nered znakova u rečenici - čak i ako je to interpunkcija vašeg autora. Primjeri se mogu naći na bilo kojem forumu - za većinu korisnika interneta smajli zagrada je čak postala zamjena za tačku, a prisustvo potonjeg može izazvati sumnju - zašto se moj sagovornik nije nasmiješio? Šta je pošlo po zlu?
Primite precrtani tekst
Još jedan omiljeni trik korisnika interneta je korištenje precrtanog teksta na ironičan način. Činilo se da je autor sebi dozvolio malo više slobode, napisao šta misli - a onda se sjetio da su to čitali pristojni ljudi, precrtao napisano i smislio svarljiviju verziju. Ovu tehniku često koriste blogeri sa dobrim smislomhumor. Možda ćemo jednog dana vidjeti sličan primjer u školskom udžbeniku kao rečenicu s autorskom interpunkcijom.
Autorski stil ili neznanje?
Ne možete napraviti veliku grešku u rečenici i sakriti se iza pojma autorove interpunkcije. Ovo posljednje uvijek služi kao element ekspresivnosti, dok pogrešno postavljen (ili obrnuto, zaboravljen) znak jednostavno ukazuje na vašu nepismenost. Svaka interpunkcija treba da doprinese percepciji teksta, a ne da ga otežava. Autorov pravopis i interpunkcija će još dugo služiti kao predmet za brojne rasprave, ali da biste prekršili pravila, prvo ih morate razumjeti.
