Stilske figure su elementi poetskog jezika koji pojačavaju uticaj teksta na čitaoca, formirajući posebnu figurativnu strukturu poetskog govora; oni čine percepciju umjetničkog djela življim i življim. Stilske figure poznate su od antike, prvi put su opisane u djelima Aristotela ("Poetika", "Retorika").
Stilske figure govora su moćno sredstvo jezičkog izražavanja, ali je opasno preopteretiti rad njima: u ovom slučaju svaki književni tekst će izgledati glomazno i nezgrapno, pretvarajući se u suhi katalog metafora, poređenja, epiteti. Umjetnički ukus, osjećaj za umjetnički takt - ovo nije ništa manje važno za početnika (i poštovanog) autora od talenta, talenta.
Jezička izražajna sredstva mogu se podijeliti u dva naslova. Prvi uključuje kompozicione obrate koji pojačavaju svjetlinu iskaza (zapravo stilske figure - anafora, groteska, ironija, epifora, sinekdoha, antiteza, gradacija, oksimoron i mnoge druge). Drugu grupu čine tropi - riječi koje se koriste u indirektnom smislu; njimaekspresivnost, ekspresivnost leži u umjetničkom promišljanju leksičkog značenja (semantike) riječi. Tropi uključuju metaforu, metonimiju, litotu, hiperbolu, usporedbu, epitet, itd.
Pogledajmo pobliže neke od najčešće korištenih stilskih figura i tropa.
Anafora - prevedeno sa grčkog - jedinstvo. Stilska figura zasnovana na naglašenom ponavljanju početnih riječi ili dijela fraze
Retorička žalba ili pitanje - izjava konstruisana u obliku pitanja ili poziva, obično na neživi predmet; obično ne podrazumijeva odgovor, koristi se za isticanje, skretanje pažnje na dio teksta
O, ti koji si poezijom prognan, Ko nije našao mjesto u našoj prozi, Čujem vapaj pjesnika Juvenala:
"Sramota, noćna mora, prebacio me!" (R. Burns).
Antiteza je umjetnički poboljšana opozicija
Propadam u prašini, Umom zapovijedam grmi!
Ja sam kralj - Ja sam rob;
Ja sam crv - Ja sam bog! (G. R. Deržavin).
Polyunion - prekomjerna upotreba veznika, povećavajući ekspresivnost iskaza
Ne želim da biram ni krst ni groblje… (I. Brodski).
Inverzija je namjerna promjena uobičajenog reda riječi u rečenici
Ako se stilske figure uglavnom koriste u poetskim djelima, onda je uz pomoć tropa moguće obogatiti, učiniti prozni tekst izražajnijim i ekspresivnijim.
Metafora zauzima važno mjesto među tropima, gotovo svi ostali tropi su vezani za nju ili su posebna vrsta metaforske manifestacije. Dakle, metafora je prijenos imena sa predmeta na predmet na osnovu sličnosti vanjskih ili unutrašnjih obilježja, sličnosti utiska ili ideje strukture predmeta. Uvijek se zasniva na analogiji, mnogi lingvisti ga definiraju kao poređenje sa izostavljenim komparativnim veznikom. Ali ipak, metafora je teža od poređenja, potpunija je, potpunija.
Razlikuju se sljedeće glavne vrste metafora: opći jezik (povremeni) i umjetnički (uobičajeni). Opća jezička metafora izvor je nastanka novih naziva u jeziku (noga stolice, grlić čajnika, ručka vrećice). Ideja poređenja, živa ekspresivna slika koja leži u osnovi takvog metaforičkog prijenosa, postupno se briše (jezička metafora se naziva i izbrisana), gubi se ekspresivna obojenost iskaza. Živa književna metafora, naprotiv, postaje središte književnog teksta:
Anna mu je bacila ovu loptu koketerije…(L. N. Tolstoj).
Posebni slučajevi metafore su epitet (ekspresivna, ekspresivna definicija) i personifikacija (metaforički prijenos znaka poput "sa živog na neživi predmet"):
Tiha tuga će se utješiti i radost će se brzo odraziti …. (A. S. Puškin).
Hiperbola (umjetničko preuveličavanje) smatra se vrlo ekspresivnim i moćnim sredstvom jezičkog izražavanja: rijeke krvi, zaglušujući krik.
Stilističkifigure i tropi govora su osnova figurativne strukture jezika. Veština pisca se uopšte ne sastoji u stalnoj upotrebi starih, dosadnih svih oblika jezičke ekspresivnosti. Naprotiv, talentovani autor moći će da udahne životni sadržaj čak i u poznatu književnu spravu i tako privuče pažnju čitaoca, osvježi percepciju književnog teksta.
