Ako analizirate bilo koji jezički sistem, možete uočiti iste fenomene: homonimiju i polisemiju, sinonimiju i antonimiju. To se primjećuje čak iu rječniku apsolutno svih dijalekata. U ovom članku ćemo pokušati razumjeti karakteristike ovih pojava.
Šta je homonim?
Ovo je koncept koji se razvio u ruskom jeziku, kada su riječi koje su apsolutno identične po zvuku i pravopisu radikalno različite po značenju. Najčešći primjer je riječ "olovka". Da li je to instrument za pisanje, ključni detalj na vratima ili damska olovka koja čeka da bude poljubljena? Sve ovisi o kontekstu u kojem se riječ pojavljuje. Dakle, ovaj fenomen se može označiti - homonimija. A polisemija se razlikuje od nje na sve vidljive načine.
Ova riječ sama po sebi znači dvosmislenost, ako je prevedena sa grčkog. Kada riječ ima mnogo značenja, to nije uvijek homonimija. A polisemija podrazumijeva više različitih značenja iste riječi. Međutim, sve ove riječi su nekako povezane jednim značenjem ili pomoćuistorijsko porijeklo. Ljudi stalno koriste u svom govoru - i usmenom i pisanom - i homonimiju i polisemiju, čine to lako i jednostavno, ne postavljajući sebi zadatak da nekako razlikuju takve pojave.
Poreklo koncepata
Kolokvijalni govor jednostavno ne postoji bez homonima, jer u našem jeziku postoji mnogo identičnih riječi koje imaju potpuno različita značenja. A na engleskom - čak i više. A ovaj koncept se pojavio upravo zbog činjenice da je ruski jezik obogaćen posuđenicama. Dakle, riječ "brak" došla nam je iz njemačkog, a značila je upravo manu, manu. A onda je nekako zamenio glagol "uzeti", a sada kada muž uzme ženu, to se takođe zove brak.
Razlikovanje polisemije i homonimije nije tako lako. Navedeni primjer sa drugačijim značenjem riječi "brak" je očito homonimija. Ovaj fenomen nije nužno povezan sa zaduživanjem. Ruski jezik se istorijski menjao, reči su promenile i morfološko i fonetsko značenje. Nestala su slova iz originalne abecede, na primjer, ako se ranije riječ "letjeti" pisala kroz yat (ʺ̱) i označavala je medicinsku praksu, kasnije se dobila homonimna riječ od glagola "letjeti". Što uopšte nije isto. Ali ovo ne pokazuje dvosmislenost ove riječi, to je jasno homonim.
Razlikovanje polisemije i homonimije
Ovaj zadatak je veoma težak. A u njegovom rješenju nemoguće je bez sposobnosti pronalaženja i analize značenja sinonima. Polisemija, homonimija i nauka o identičnim leksičkim jedinicamasu veoma međusobno povezane. Prije svega, trebate odabrati nekoliko sličnih po značenju riječi i rasporediti ih u dvije ili više (ovisno o broju vrijednosti) lista. Na primjer, uzmite riječ "korijen". Čini se da "stanovnik domorodaca" i "pitanje domorodaca" imaju različita značenja. Sinonimi za prvo značenje su "izvorni", "osnovni". Do drugog - takođe "glavnog", odnosno - "glavnog". Mogu se postaviti u isti red. I tako se odmah naslućuje razlika između polisemije i homonimije. Ovde nema poslednjeg. "Koren" je polisemantička reč. Dakle, imamo posla s prvim.
Razlika između homonimije i polisemije može se vidjeti u bilo kojem drugom primjeru. Uzmite riječ "tanak". U prvom značenju - suh ili mršav. U drugom - loše, gadno. Ne možete ga staviti u jedan red, mršav nije nužno loš. To znači da se ovdje opaža fenomen homonimije, ako se sinonimi iz različitih kolona ne mogu kombinirati u jednom redu po vrijednosti.
Poteškoće u identifikaciji
Homonimiju i polisemiju u jeziku nije uvijek lako odrediti. Evo i uobičajenog primjera: riječ "kos" je djevojačka ljepota ili oruđe starice koja oduzima živote. Razno! Ali ovo je polisemija, jer u smislu obrisa, u oba značenja, ova riječ znači nešto dugo, tanko i šiljasto. Morate shvatiti da se kod homonimije podudarnost zvuka riječi dobiva slučajno, ali polisemija uvijek zadržava zajedničko značenje, barem u nijansama. Prilično ga je teško pronaći. Međutim, postoji mnogo načina da se napravi razlika između homonimije ipolisemija.
Ako se sjetite da se polisemija formira odabirom semantičkih varijanti ove ili one riječi prema njenom značenju, sasvim je moguće otkriti njene funkcije u govoru. Djelo ove dvosmislenosti je da se značenja, takoreći, redistribuiraju, međusobno zamjenjuju, bez promjene konteksta i opšteg značenja. Ove veze se posebno dobro vide u narodnom govoru - u dijalektima.
Homonimi i sinonimi
U homonimiji, kao što je već pomenuto, semantički odnosi u reči nisu interno povezani, njihova značenja nisu motivisana, već su jednostavno izražena istim oblikom u zvuku i pravopisu. Homonimi su različite riječi, njihova se značenja uvelike razlikuju, čak i oni često nastaju iz različitih korijena koji se po zvuku podudaraju, ili od istog korijena, ali s različitim korijenom.
Sinonimija je još jedna jezična sposobnost. Ovo je izražavanje sadržaja različitim sredstvima, korištenjem identičnih riječi koje su bliske po značenju. Što je veći skup sinonima, to je jezik bogatiji. A ovo je najbolji način da se utvrdi razlika između polisemije i homonimije. Sinonimi obično nose različite vrste funkcionalnosti - i semantičke i stilske. Uključujući i funkciju evaluacije estetskog nivoa. Sinonimi iz drugih dijalekata, iz književnosti, sa stranih jezika aktivno su uključeni u arsenal ruskog govora.
Veze sinonimije i polisemije
Ova veza je veoma jaka. Polisemija riječi u različitim varijantama prisutna je istovremeno u različitim sinonimskim redovima. To je posebno vidljivo u govorima. Na primjer, seljaci Tomska razlikuju tri značenjariječi "jako": plodna, plodna crna zemlja, jak, bogat vlasnik, masan, moćan los ili auto. Uz upotrebu ove riječi gotovo uvijek se može uočiti fenomen polisemije, a homonimija ovdje nije prisutna. Pošto se svi redovi sinonima lako kombinuju. Moraju biti precizno izgrađeni, to je glavni zadatak, inače je ovu definiciju nemoguće napraviti. Kriterijumi za razlikovanje homonimije i polisemije su uvijek isti.
Analizirali smo tri fenomena, ali postoji i četvrti, ništa manje važan. Ovo je antonim. Sinonimija, homonimija, polisemija su snažno povezane sa ovim fenomenom. A u nedostatku bilo koje od ovih komponenti, govor će biti oskudan i nedovoljno potpun. Antonimija crpi apsolutno suprotna značenja u odnosu na istu riječ. I ove opozicije se lako ugrađuju u korelacije sinonimnih nizova, što vrlo zbližava koncepte sinonimije i antonimije, iako je korelacija ovih nizova samo približna.
Različita čitanja
Kriterijumi za razlikovanje fenomena polisemije i homonimije toliko su kontradiktorni da se čak ni naučnici još nisu u potpunosti složili jedni s drugima u pogledu mnogih riječi i pojmova. Naravno, i obični lingvisti imaju mnogo poteškoća. Daleko od uvijek takav plan, razlika je napravljena nedvosmisleno i adekvatno. Prvo, vrlo je teško jasno i dosljedno definirati i izgraditi sinonimne redove, upravo na to ukazuje savremena leksikografska praksa. Mnogo je riječi koje se u nekim rječnicima tumače kaopolisemantički, dok se drugi smatraju homonimima.
I nije kriva samo složenost problema, češće - nedovoljno skrupulozan i dosljedan pristup ovim pojavama. Postojao je period kada je fascinacija homonimizacijom bila čak i suvišna. Na primjer, čak se i riječ "ljubazan" smatrala homonimom: dobar (što znači - dobar) dan i ljubazna (što znači - ne zao) osoba - ovo je polisemija, iako neki izvori govore o dvije različite riječi.
Način prvog razdvajanja
Glavni način razlikovanja homonimije i polisemije je odabir sinonima za svako od značenja date riječi, nakon čega slijedi poređenje svih komponenti ovih nizova međusobno. Postoji li semantička sličnost? Ovo je očito polisemija! Ako vrijednosti nisu uporedive, imamo posla sa homonimijom. Uzmite riječ "borba". U prvom smislu, ovo je bitka. U drugom - ovo je ime dječaka koji služi u hotelu. Nema semantičke sličnosti, leksičke jedinice su različite. Dakle, to je homonimija. Ali i ovdje postoji kvaka. Čak ni u prvom značenju, ova riječ nije tako jednoznačna.
Postrojite se u red: rvanje, bitka, bitka, takmičenje, dvoboj i tako dalje (pošto borba može biti šaka, more, pas ili borba s bikovima i slično, ovo je dugačak red), a onda primijetite da semantička blizina još uvijek postoji u borbi, borbi i dvoboju. Dakle, to je samo malo drugačije značenje riječi "borba".
Ovaj sukob u ratu vojnih jedinica je prvo značenje. Ovo takmičenje, borba, dvoboj, borba - usekunda. Ovo je masakr, tuča - u trećem. Ovo je klanje životinja (farmeri to zovu "borbe stoke") - četvrto značenje. Ovo je otkucaj sata ili zvona - zvonjava ili zvuk, peto značenje. U rječniku je navedeno ukupno devet vrijednosti. Također: bitka stakla, bitka pištoljem, odnosno definicija njegove snage. Pa i dečko-žena, kako kažu u mnogim krajevima, što znači - živahna žena, uznemirena. A sve to znači da riječ "bitka" samo u prvom smislu već pokazuje fenomen polisemije.
Drugi način razgraničenja
Homonimnu riječ možete razlikovati od riječi s više vrijednosti jednostavnim upoređivanjem oblika riječi, odnosno potrebno je odabrati srodne riječi (inače se to naziva derivacijskom vezom). Ako su rezultirajući oblici riječi slični ili identični po značenju, a između njih postoje riječi koje su povezane, identične po načinu tvorbe, ako se semantička blizina ne gubi, onda sve ukazuje na prisustvo polisemije.
Uzmimo istu riječ - "borba". Gotovo sva njegova značenja u oblicima riječi i srodnim tvorbama su slična, poput blizanaca: boriti se-u-boriti-o-boriti se-tući-boriti se-borcu-borcu-borcu i tako dalje. Sve se poklapa. Sada, kada bi postojale razlike u oblicima riječi koje bi jasno povukle granicu između pojmova, izolirajući veze za tvorbu riječi, onda bismo mogli govoriti o homonimiji. Ovdje u drugom značenju riječ "borba" se ne ukršta ni sa jednom izvedenicom od prvog značenja, borba (sluga) nema ni jedan korijen riječi u ruskom.
Vrste polisemije
Prva vrsta polisemije razlikuje se prema prirodi jezičke motivacije u značenju date riječi. Novo značenje nastaje kao rezultat pojave asocijativne sličnosti osobina predmeta (metafora) ili njihove blizine (metonimija). U prvom slučaju, metaforička veza se zasniva na sličnosti oblika, lokacije, izgleda, funkcije itd. U drugom, metonimijska veza značenja zasnovana je na jukstapoziciji, susjedstvu naznačenih stvarnosti: dio-cjelina i obrnuto, radnja i njen rezultat (sinekdoha) i tako dalje.
Drugi tip polisemije odlikuje se zavisnošću posebnog i glavnog u značenju. Kada su značenja spojena u riječi, razlikuju se tri glavne vrste dvosmislenosti po njihovoj prirodi: radijalna (sekundarna značenja povezana su s glavnim), lančana (svaka vrijednost je povezana samo sa susjednim), radijalna lančana (mješoviti tip).
Treći tip je asocijativna polisemija, kada su značenja sadržajno udaljena i povezana samo uz pomoć asocijacija. Podtip - asocijativno-semantička polisemija, kada su značenja povezana i asocijativno i po sadržaju sastavnog sastava.
Zašto je jeziku potrebna homonimija i polisemija
Ljudsko znanje, za razliku od bilo kojeg jezika, ima resurse koji su u osnovi neograničeni, praktično neograničeni, a dvosmislenost uvijek odražava i reprodukuje stvarnost na vrlo generaliziran način. Ne smijemo zaboraviti na zakone asimetrije znaka i značenja, oni rijetko u potpunosti otkrivaju značenje, a ponekad čak i ne odgovaraju jedno drugom. Ovo je štaje glavni razlog za pojavu i trijumf polisemije.
Homonimija je nastala iz gotovo istih razloga - jezička sredstva zahtijevala su bogaćenje. Štaviše, istorija ne miruje, ona se razvija, a sa njenim tokom, jezik se menja. S vremena na vrijeme, riječi različitog porijekla počinju se formalno podudarati jedna s drugom i po zvuku i po pravopisu, međutim, ostaju različite po značenju. Ovo su čisto etimološki razlozi. Ali postoje i slučajevi kada potreba jezika za tvorbom riječi utiče na pojavu homonima. Zato su homonimi po svojoj prirodi tako heterogeni, iako po sastavu mogu biti i djelomični i potpuni.
Homonimi puni i djelomični
Homonimi razlikuju dvije vrste. Puni leksički homonimi su uvijek isti dio govora, koji se poklapaju kroz cijeli sistem tvorbe. Na primjer - luk: i onaj koji se pojede i onaj iz kojeg se puca, ponašaju se isto u padežima, brojevima, bez obzira što radimo s njima.
Parcijalni leksički homonimi su suglasne riječi, jedna od njih će se nužno u potpunosti poklapati s posebnim oblikom ili s dijelom drugog značenja. Na primjer: pasti nisko i usta tigra.
